Make your own free website on Tripod.com

  Refresh - F5! blueline.gif (2576 bytes)

 

ZBOGOM, PRIJATELJU!
oproštajna riječ na grobu moga druga iz klupe i kumaSlavko.jpg (57321 bytes)

 

Prijatelju i druže naš, dragi i plemeniti,

Koliko bih bio sretan da ne moram danas čitati ovih nekoliko rečenica, nemušto pokušavajući na listu papira iskazati ono što bi trebalo reći u ovakvoj tužnoj prilici o jednom tako osebujnom a tako kratkom životnom vijeku dobrodušnog, za mene i sve nas, velikog čovjeka i drugara! Ljudine golubijeg srca.

Svjesni smo bili, već duže vrijeme, da će ovo ipak neko, na nesreću i žalost, morati čitati, ljudski i prijateljski želeći da to bude što kasnije. Zaboravljali smo nehotice pri tom da bi ostvarena ta dobra želja bila samo nova, još teža i duža patnja i za tebe i za tvoju Vesnu, za vaš ponos - drage sinove Igora i Gorana, za sestru Mariju, zeta, šuru, širu familiju, a i za nas, tvoje prijatelje, bespomoćne da bilo šta spasonosno učine u tvom rvanju sa zlom sudbinom. Sva su dobronamjerna i brojna raspitivanja "kako si", uzdasi i ćutanja, bila tanušna pomoć u tvojoj posljednjoj bici, koju si tako stoički, hrabro i dostojanstveno vodio, i sam svjestan da je opaka bolest protivnik koji se samo čudom nedogođenim može pobijediti.

Odbrojavanje, kako si sam nazvao svoje posljednje dane, je, evo, završeno. Prvu čestitku u prvom danu ove godine smo dobili od tebe, obradovani time beskrajno i sretni, što ćemo sutradan, zajedno s tobom i Vesnom, nazdraviti međusobno, djeci i prijateljima, kraju milenija, na tradicionalnom prazničnom susretu. O, sudbino! Stojimo danas nijemo ovdje oko tebe posljednji put, užasnuti saznanjem da kad zatutnje tvoja dva metra ilovače po kovčegu, definitivno postaješ samo draga, vječita uspomena.

Slavko59.jpg (10733 bytes)

A treba zaslužiti da ljudima neko postane vječitom uspomenom. Dobrotom, iskrenošću, poštenjem i čestitošću to si davno, Slavko moj, u dječačkim danima, obezbijedio kod mene, svog druga iz klupe i kuma. Neka mi, što ovo s ponosom ističem, ne zamjere svi koji su te voljeli, oni koji su se ovdje okupili da isprate posljednji put jednog uvijek uspravnog čovjeka i mnogi, poput naših zajedničkih prijatelja i naše djece, koji tuguju za tobom po Evropi i Americi.

Tu su s tobom, dragi naš Slavko, mnogi od onih koji s kojima si drugovao i učio u Prvoj gimnaziji, na Pravnom fakultetu, radio u "Šipadu", "Energoinvestu" i Skupštini Grada, oplemenjivao se umijećem Talijinog poklonika u "Selji", uživao u prirodi na izviđačkim i ferijalnim izletima, ljetovanjima i zimovanjima, sretao se na koncertima, izložbama, pozorišnim predstavama, literarnim večerima, sjedio u kafanama, proživio jednu sretnu sarajevsku mladost i tako malo sredovječnih godina…

Tu su, hrabri i poštovani naš ratniče, neki i od onih s kojima si neustrašivo, kao dobrovoljac na vatrenoj liniji, od prvog do posljednjeg dana, branio i odbranio svoje Sarajevo, svoju i našu ideju Bosne i zajedničkog življenja. I to kao kao običan borac, zatomljujući duboko u sebi veliku nepravdu što su suborci bivali u prilici da te, s velikim poštovanjem za tvoje godine, znanje i iskustvo, samo nadimkom zovu - Major…

Tu smo, najzad, i većina nas, svi u Sarajevu prisutni iz tvoje raje, s kojima si proveo prekratki život bivajući nezaobilaznim sudionikom u svim našim radostima i tužnim rastancima, poput ovog danas s tobom ovdje.

Bio si, kako mi sinoć reče jedan uvaženi umjetnik koji nas sviju dugo i dobro poznaje, u našoj raji - moralna vertikala. A kako bismo drugačije i mogli nazvati čovjeka koji, svjestan da umire, da je odbrojavanje zaista pri kraju, nalazi snage i potrebe da se izvinjava bolničkom osoblju koje čisti posljedice krvoliptanja oko njegove samrtničke postelje

Čudili su se našoj raji, a i divili, mnogi znanci decenijama, i zavidjeli ponekad, zbog naših nikad i ničim pomućenih drugovanja. Od vremena kada smo, veseli i bezbrižni, sami sebi i na korzu i na igrankama bili dovoljni, kada smo za poslom krenuli svako na svoju stranu i ostali zajedno, ženili jedan po jedan najbolje drugarice, odgojili u skladnim brakovima sa divnim suprugama, našom ženskom rajom, tako čestitu djecu, sada već uozbiljene mlade ljude, od tvog i našeg najstarijeg, Igora do najmlađe Bojane, djecu koja su odrastajući uz naša druženja, takođe, u tebi prepoznala prijatelja i druga, svoju veliku raju - svog Blekija, za kojim su njihove suze i tuga ništa manje duboki od osjećanja njihovih roditelja.

Ostaje, predobri naš Slavko, zauvijek samo sjećanje na tvoje gitarske akorde i bas-bartonske vokaln pratnje, na "Ribara", na "Plovi barka…", na "I sad kroz preriju…", na Abby Road, Elvisa, Indekse, Dugme, na predvečernje i noćne tučepske i šoltanske meditacije uz more i zvijezde, na bezbrojne vesele sjedeljke povodom ženidbi, rođenja, rođendana, godišnjica, novogodišnjih ludovanja i onih onako, bez povoda… Biće toga i dalje, ali sa drugačijim osjećanjima, sa prazninom koju umjesto tebe živog odsad nosimo u našim srcima – nedostaješ nam zauvijek.

Piše u svetim knjigama: "Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti!"

Sjećaćemo se, Slavko, da si uvijek bio čovjek i da si se u lijepu, do našeg posljednjeg daha voljenu, neprolaznu uspomenu preobrazio…

Oprosti nam ako su te ikad: Mišo, Dule, Jaki, Bato, Svetan, pa Zdeno, Pike, Avdo, Mališa, Zoriša, Bobo, Aljo, Žole, Dreno, Braco, Pavle, Predo, Paja ili Zvjezda, Maja, Nađa, Nora, Željka, Zdenka, Vera, Azra, Cuca, Zaza, Zahida, ili naša djeca ili iko od nepomenutih, a tebi isto dragih ičim povrijedili…

Vozdra ti, velika poštenjačino i naš čestiti prijatelju, zadnji put!

Lako ponesi ovo svoje breme zemlje, hvala ti za prijateljstvo i drugovanje, i neka ti je vječna slava!

Sarajevo, 5. januara 1999. godine


Ovo sam pročitao na grobu moga prijatelja i kuma, u prisustvu više stotina znanih i neznanih Sarajlija koje su došle da ga isprate posljednji put...



Nazad ]
              
blueline.gif (2576 bytes)
   Šaljite E-mail na: misho@soros.org.ba ili miso@ks.gov.ba ako imate prijedloga, komentara, a i kritika, naravno...  * Copyright © 2000. * Uređivano: 23-01-1999