Prijatelju i druže naš, dragi i plemeniti,

Koliko bih bio sretan da ne moram danas čitati ovih nekoliko rečenica, nemušto pokušavajući na listu papira iskazati ono što bi trebalo reći u ovakvoj tužnoj prilici o jednom tako osebujnom a tako kratkom životnom vijeku dobrodušnog, za mene i sve nas, velikog čovjeka i drugara! Ljudine golubijeg srca.

Svjesni smo bili, već duže vrijeme, da će ovo ipak neko, na nesreću i žalost, morati čitati, ljudski i prijateljski želeći da to bude što kasnije. Zaboravljali smo nehotice pri tom da bi ostvarena ta dobra želja bila samo nova, još teža i duža patnja i za tebe i za tvoju Vesnu, za vaš ponos - drage sinove Igora i Gorana, za sestru Mariju, zeta, šuru, širu familiju, a i za nas, tvoje prijatelje, bespomoćne da bilo šta spasonosno učine u tvom rvanju sa zlom sudbinom. Sva su dobronamjerna i brojna raspitivanja "kako si", uzdasi i ćutanja, bila tanušna pomoć u tvojoj posljednjoj bici, koju si tako stoički, hrabro i dostojanstveno vodio, i sam svjestan da je opaka bolest protivnik koji se samo čudom nedogođenim može pobijediti.

Tu su s tobom, dragi naš Slavko, mnogi od onih koji s kojima si drugovao i učio u Prvoj gimnaziji, na Pravnom fakultetu, radio u "Šipadu", "Energoinvestu" i Skupštini Grada, oplemenjivao se umijećem Talijinog poklonika u "Selji", uživao u prirodi na izviđačkim i ferijalnim izletima, ljetovanjima i zimovanjima, sretao se na koncertima, izložbama, pozorišnim predstavama, literarnim večerima, sjedio u kafanama, proživio jednu sretnu sarajevsku mladost i tako malo sredovječnih godina…

Tu su, hrabri i poštovani naš ratniče, neki i od onih s kojima si neustrašivo, kao dobrovoljac na vatrenoj liniji, od prvog do posljednjeg dana, branio i odbranio svoje Sarajevo, svoju i našu ideju Bosne i zajedničkog življenja. I to kao kao običan borac, zatomljujući duboko u sebi veliku nepravdu što su suborci bivali u prilici da te, s velikim poštovanjem za tvoje godine, znanje i iskustvo, samo nadimkom zovu - Major…

Tu smo, najzad, i većina nas, svi u Sarajevu prisutni iz tvoje raje, s kojima si proveo prekratki život bivajući nezaobilaznim sudionikom u svim našim radostima i tužnim rastancima, poput ovog danas s tobom ovdje.

Bio si, kako mi sinoć reče jedan uvaženi umjetnik koji nas sviju dugo i dobro poznaje, u našoj raji - moralna vertikala. A kako bismo drugačije i mogli nazvati čovjeka koji, svjestan da umire, da je odbrojavanje zaista pri kraju, nalazi snage i potrebe da se izvinjava bolničkom osoblju koje čisti posljedice krvoliptanja oko njegove samrtničke postelje

Čudili su se našoj raji, a i divili, mnogi znanci decenijama, i zavidjeli ponekad, zbog naših nikad i ničim pomućenih drugovanja. Od vremena kada smo, veseli i bezbrižni, sami sebi i na korzu i na igrankama bili dovoljni, kada smo za poslom krenuli svako na svoju stranu i ostali zajedno, ženili jedan po jedan najbolje drugarice, odgojili u skladnim brakovima sa divnim suprugama, našom ženskom rajom, tako čestitu djecu, sada već uozbiljene mlade ljude, od tvog i našeg najstarijeg, Igora do najmlađe Bojane, djecu koja su odrastajući uz naša druženja, takođe, u tebi prepoznala prijatelja i druga, svoju veliku raju - svog Blekija, za kojim su njihove suze i tuga ništa manje duboki od osjećanja njihovih roditelja.

Ostaje, predobri naš Slavko, zauvijek samo sjećanje na tvoje gitarske akorde i bas-bartonske vokaln pratnje, na "Ribara", na "Plovi barka…", na "I sad kroz preriju…", na Abby Road, Elvisa, Indekse, Dugme, na predvečernje i noćne tučepske i šoltanske meditacije uz more i zvijezde, na bezbrojne vesele sjedeljke povodom ženidbi, rođenja, rođendana, godišnjica, novogodišnjih ludovanja i onih onako, bez povoda… Biće toga i dalje, ali sa drugačijim osjećanjima, sa prazninom koju umjesto tebe živog odsad nosimo u našim srcima – nedostaješ nam zauvijek.

Piše u svetim knjigama: "Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti!"

Sjećaćemo se, Slavko, da si uvijek bio čovjek i da si se u lijepu, do našeg posljednjeg daha voljenu, neprolaznu uspomenu preobrazio…

Oprosti nam ako su te ikad: Mišo, Dule, Jaki, Bato, Svetan, pa Zdeno, Pike, Avdo, Mališa, Zoriša, Bobo, Aljo, Žole, Dreno, Braco, Pavle, Predo, Paja ili Zvjezda, Maja, Nađa, Nora, Željka, Zdenka, Vera, Azra, Cuca, Zaza, Zahida, ili naša djeca ili iko od nepomenutih, a tebi isto dragih ičim povrijedili…

Vozdra ti, velika poštenjačino i naš čestiti prijatelju, zadnji put!

Lako ponesi ovo svoje breme zemlje, hvala ti za prijateljstvo i drugovanje, i neka ti je vječna slava!