Make your own free website on Tripod.com

  Refresh - F5! blueline.gif (2576 bytes)

Ovdje, ako vas zanima, možete pročitati nekoliko zapisa Eleonore Pavišić-Filipović, iz knjige "Pogled sa balkona", promovirane u Sarajevu, 20. januara 1999. godine...

ENISA, JAVI SE!

Do nedavna nismo imali ničega. Nismo imali struje. Rano se lijegalo i rano budilo. Telefon. Budim se iz duboka sna: dobro se spavalo jer je tišina apsolutna: ni buke automobila i tramvaja, ni topova. Koliko li je sati? Mrkli mrak. Tko li to sada zove? Zagreb! Kanada! Pipam i promuklo izgovaram u slušalicu: “Da!” S druge strane: “Enisa?” Ne razumijem dobro, možda izgovara i moje ime te ponavljam: “Da!” Mora da se sugovorniku moj glas učinio sumnjivim, jer on dodaje: “Enisa, javi se.”

I meni je glas sada već sumnjiv, ali iz drugih razloga: čovjek je očito pri piću. Jezik malo zapliće, ali ton je bolan, žalosti me, i ja opet ponavljam: “Da!” “Enisa, tako ti Boga, javi se!” A zatim: “Majke ti, Enisa, javi se!” Na to ja blago spuštam slušalicu. Nježno, da ne povrijedim onu drugu stranu žice, koliko god to mogu. Ako to pomaže. Naravno ne, ali mi još i danas u uhu odzvanja taj tihi, bolni ton preklinjanja da mu se javi njegova Enisa. Nije ni bilo tako kasno, kada sam pogledala na sat: 23 sata. Bože, pomislih, koliko ljubavi u ovome razorenom gradu, gradu bez prozora, gradu sa, još uvijek, hrpama smeća koje kulja iz praznih prostora bivših prodavaonica bez izloga.

No, sada smo malo živnuli: struja, voda, plin, tramvaj, prestanak zabrane okupljanja (samo da ne padne kakva iznenađujuća “Tuzlanka”) i odmah nizovi automobila, motora (gdje li su samo do sada bili skriveni?) Gdje li je sve bio zašuškan ovaj silan narod koji je pokuljao ulicama? Djeca!

Mnoštvo đaka sa torbicama, (umjesto prokletih plastičnih kanistera za vodu) i ljubavnih parova. Neobično mladi ljudi, zagrljeni, sjede po zidovima (klupa nema), hodaju ulicom, voze se na motorima čvrsto stisnuti jedan iza drugog. Lijepi! Dodiruju se rukama, kosama, smiju se kao u nevjerici da su živi, da su preživjeli, da to sija neko čudno zakašnjelo oktobarsko sunce i da sija upravo na njih i za njih. Obasjava žuto, opalo, lišće po parkovima i daje mu neku zlatnu boju, neodoljivu. Toliko neodoljivu da potire sve misli o odlasku iz ovog grada kada stane rat.

Kažu: neće tu biti još dugo života! Griješe.

Neće možda biti dugo ekonomskog blagostanja, ali života će biti, jer je nemoguće da ga, iz toliko ljubavi u ovom gradu, ne bude. Kada slušam jutarnja izvješća koliko se svakodnevno rađa beba u našem rodilištu, moguće je da je taj broj bude veći od broja rođenih u bilo kojem drugom gradu na svijetu, pogotovo u paritetu sa brojem stanovnika.

I zato, Enisa, javi se! Nemoj biti srca kamenoga! Momak te jako voli. Čežnja u njegovom glasu probudila je u meni želju da ga prevarim: da na tom telefonu budem Enisa.

Da nisam bila trgnuta iz sna možda bi mi to i pošlo za rukom. Rekla bih mu najljepše riječi koje je ikada mogao čuti, kako bi ga na liniji pratile poput molitve. Kako znam da je bio vojnik? Naprosto znam, jer tako tužan glas može imati samo vojnik. To ne znaju samo one žene koje nikada nisu imale momke vojnike. A takvih je, barem na ovom našem nesretnom tlu, vrlo malo.

No, nisam samo zbog snenog bunila odustala od laži: Bio je to još jedan veliki razlog: već nas četiri godine sav svijet toliko laže da se bojimo da bi nas još jedna laž, zaista, dokusurila. Toliko puta smo povjerovali u pomoć, u mir, u razum, u obećanja za hranu, toplinu, i toliko puta razočarano spustili ruke na svoja umorna krila, da zaista više nitko od nas, nikada, ne zaslužuje ni trunku laži. Pa makar i dalje boljelo?

Pa ipak, Enisa, javi se! Tako ti Boga i majke ti!

“Večernje novine”

X/’95.

 

  LATINSKA ĆUPRIJA

Trideset pet godina živim iznad Latinske ćuprije. Ona je moj prvi susjed. Smatram ga prijateljem, a ne običnim mostom. Zašto? Zato što sam, u svojim teškim časovima, u dubini gluhih noćnih sati i osame znala stajati na balkonu i razgovarati s mostom. Koliko li me je puta samo vidio kako plačem?! Više nego bilo koje živo biće oko mene, a on je blistao u cvijeću i reflektorima! Danju sam gledala kako se na njemu odvija život. Ono što mi je uvijek ostavljalo najdublji utisak bili su ljubavni parovi koji su sačekivali svoje partnere, a zatim grupe stranih turista koje su tu obavezno zastajkivale sa vodičem i slušale objašnjenja. Grupe su bile, u većini, sastavljene od vremešnih ljudi koji su svoje stare dane zasluženo provodili u putovanjima svijetom.

Odavde je ubio Ferdinanda i Sofiju

Foto aparati su škljocali i rijetko tko nije stao u Gavrilove stope pred muzejom i tako se slikao: “Znate, ovdje je stajao, odavde je ubio Ferdinanda i Sofiju”, odavde je bježao u rijeku, ovdje je započeo Prvi svjetski rat, itd., itd.

Bila sam sretna što u ratu nije srušen granatama. Možda zato što se tada zvao “Principov most”. No, i s tim imenom meni je bio prijatelj. Jedini koji je tu uvijek stajao na svojem mjestu i nije me napuštao. Sve je odlazilo i prolazilo, a on je ostajao da ga svakog jutra mogu pogledati. Katkada mi se činilo kao da se smiješio. Zar je moguće! Možda, ipak! Možda mi je htio reći: “Nema veze što ti je neugodno od tvojih gostiju iz svijeta kada izgovaraš moje ime. Svaka sila za vremena. Proći će i to.” I bi tako. Danas mu se vratilo njegovo staro ime: Latinska ćuprija! Mislim da je zadovoljan. Zašto mi je bilo neugodno od mojih svjetskih gostiju zbog njegovog bivšeg imena? Pa zato što smo mi, ovdje, Gavrila veličali kao nacionalnog heroja, a sve enciklopedije svijeta označavale su ga zločincem. Mi smo to znali.

Stope autentičnog podatka o zločinu

Bilo je, naravno, mnogo ljudi koji nisu ni čitali, ni marili za enciklopedije. Iako smatram da je zločin ubiti čovjeka i njegovu trudnu ženu, mislim da ga ja osobno opravdavam. Ta bio je gotovo dijete. Zbog maloljetnosti nije mogao biti ni suđen na smrt. Mogao ga je obmanuti svaki prepredeni srbijanski seljak.

Zna se da je taj zločin potekao iz Srbije. Kao i sve ovo zlo koje nas je zateklo na ovom istom mjestu nakon osamdeset godina. Gotovo nakon jednog vijeka! I zato citiram našeg sugrađanina Semezdina Mehmedinovića koji je rekao za te stope, u betonu, na uglu Latinske ćuprije, u kojima se ipak želio uslikati svaki stranac, da su te stope autentični podatak o zločinu (čitao je enciklopedije, ali ne i samo to).

Zlo je zlo u svakom vremenu

Te stope, te udubine u asfaltu, usporedio je sa vidljivim mnogobrojnim “kraterima” od granata u asfaltu svih ulica, diljem današnjeg Sarajeva. Mehmedinović je rekao da su ti krateri samo redizajn Principovih stopa. I imao je pravo. Ono zlo jednako je ovome zlu. Isto im je ishodište i isti rezultat. Zlo je zlo, prije jednog vijeka, milenija, ili danas. Prečesto se ponavlja u povijesti ljudskog roda. Da li ga je uopće moguće izbjeći. Kako? Kada? Ili bilo gdje? Ova će zemlja sagraditi nove gradove, izroditi nove ljude, a onda? Hoće li tadašnji ljudi, opet s uzdahom, prekasno i bespomoćno, ponoviti: “Tako je govorio (neki) Zaratustra!” (O, kako li će inostranstvo teško izgovarati: Se-mez-din Meh-me-di-no-vić!)

“Večernje novine”

X/’95.

 

  SVE ĆE TO ONI “POZLATITI”

Ima jedna crna šala na račun reklame Pogrebnog poduzeća: “Samo vi umrite, sve ostalo je naša briga”. Treba li zaista da umremo da bi se neke druge sile u svijetu “pobrinule za sve ostalo”. Jesmo li već umrli ili ćemo preživjeti i - kako?

Zbio se, u ovome ratu, jedan Vukovar. Čelnici hrvatske vlade obećavali su, i još danas obećavaju, kako će se, čudom preživjeli, ljudi iz toga pakla, jednog dana - uskoro možda - vratiti u Vukovar. Gdje su ljudi iz Vukovara? U jamama oko Vukovara, a manjina po svijetu. Nikada se neće vratiti, jer Vukovar, jednostavno, više ne postoji. Umro je. Umro je jedan veliki, bogati, civilizirani grad. Tko se “pobrinuo za ostalo?” Vukovar je doživio sudbinu svih pobijeđenih gradova i naroda iz Biblije: “A onda je neprijatelj ubio njihovog kralja i sav njegov narod, a svu stoku i blago odnio sobom.” Ovo je rečenica, čini mi se, koja se najčešće ponavlja u Starom zavjetu Biblije.

Jednom je postojala i jedna Srebrenica. Umrla je. Prije toga, Unprofor je tješio narod frazama kao što je: “zaštićena zona”. Međutim, Srebrenica je umrla, a neprijatelj se “pobrinuo za sve ostalo”. Ako smo nekada putovali u Izrael, kao turisti, vodič bi nas odveo na Masadu, grad na jednoj visoravni od kojeg je ostao samo zid i unutar njega po koja ruina. Masada se nije željela predati u ruke neprijatelju i svi su stanovnici odlučili u njoj ostati i umrijeti. Takva Masada, prazna i pusta, poslije toga više nije bila interesantna neprijatelju. Što će mu grad bez ljudi?

Na samom početku rata, kada su Srbi srušili Ferhadiju u Banjoj Luci, prof. dr. Muhamed Filipović, za govornicom Skupštine, izrekao je emotivno intoniranu rečenicu: “Što ću ja, molim vas, u Banjoj Luci, kad više nema Ferhadije ?” To je bilo na početku rata, a kako li to tek osjeća čovjek iz Banja Luke danas, na njegovu kraju? Bestijalno uništeno Sarajevo, također, polako ostaje bez ljudi. Hrvatski čelnici ponovo se oglašavaju kako će oni “zaštiti” hrvatski narod u Bosni. Od koga? Kako? Kada? Zašto?

Saznajemo, sa sjednice naše skupštine, iz izjave predsjednika Vlade da se Posavina nije mogla zaštiti, jer je u Daytonu predsjednik Srbije rekao da se on o Posavini dogovorio s Franjom Tuđmanom i da je to gotova stvar. “Nitko nije reagirao, a predsjednik Tuđman je bio u Zagrebu”. A tko da reagira? Možda je to bio posao predsjednika naše vlade. Sanjali smo da je “ukrstio mačeve” s Miloševićem, te mu nije dopustio da se ponaša kao na onoj čuvenoj 9. sjednici CKJ, prije šest godina. No, ne treba sanjati prevelike snove, jer i predsjednici vlada su samo ljudi. Posavina je izgubljena za Bosnu. Mrtva. Netko drugi “pobrinuo se za sve ostalo”.

Gospodin Prlić, za govornicom, saopćava da je gospodin Carl Bildt “guverner Bosne”. Veliki rječnik stranih riječi kazuje da riječ “guverner” znači: upravitelj jedne pokrajine ili zemlje! Što će tu onda naša Vlada i Predsjedništvo? Mislili smo da oni upravljaju ovom zemljom, našom zemljom. Tko je Carl Bildt? Nijemac, Nizozemac, Šveđanin? Nije nam to važno, stranac je. Ili, zar smo zaista tako glup narod da ne možemo naći upravljače koji nas poznaju? Zar je zaista moguće da će nama bolje upravljati netko s tuđom pameti i nepoznavanjem naroda, nego netko iz našeg naroda, pa makar i s malo manje pameti! Gospodin Bildt, gospodin Christopher, gospodin Holbroke, gospodin Clinton, gospodin Chirac, gospodin Tuđman, gospodin Milošević... Gospoda su podijelila zemlju, a narodna sirotinja se raselila, nestala. Kako sada stvari stoje, imamo pet upravnih tijela: guvernera, Predsjedništvo RBiH, Vladu RBiH, Vladu Federacije BiH, Vladu Herceg-Bosne, Vladu Republike srpske. Da nije malo mnogo za tako mali narod i još manji teritorij?

Dolazi NATO. Pa, naravno, mora se negdje iz Njemačke izmjestiti ta silna vojska. Clinton će dobiti sljedeće izbore, NATO svoj teritorij djelovanja, Carl Bildt tron jedne zemlje, Europa je skinula politički problem Bosne sa svojih leđa. A mi, a Sarajevo? Jesmo li mrtvi? Tko li se za sve to “pobrinuo?” Puka je iluzija misliti da će Dubrovnik ikada više biti turistički grad. Dokle god je takvog kakvo je Trebinje, iznad njega. Na sve smo pristali samo da više ne bude rata, granata, gladi, protjerivanja. Pristali smo na goli život. Kakav će on biti i hoće li ga uopće biti!? Tko je taj kome se ne žuri, koji viri iza ugla i čeka da umremo pa da se on “pobrine za sve ostalo”? Ne bi trebalo da čitamo pesimističke napise. Kada, i ako, ovaj tekst ugleda svjetlo dana, bit će već potpisan Daytonski sporazum. Slušat ćemo slavljeničke salve i zamoliti optimiste da zauzmu svoja mjesta.

“Večernje novine”

XII/’95.

 

IZUJTE OBUĆU,
VI KOJI ULAZITE

Primjer prvi

Kada sam pred gotovo četrdesetak godina stigla u Sarajevo, iza onog tamo, svjetskog, rata, kao “član poratnog entuzijastičkog radnog kadra za obnovu porušene i spaljene Bosne,” u mojem se koferu našlo i pet šešira iz jednog tada otmjenog zagrebačkog modističkog salona. Gdje su završili ne znam, ali jedan još uvijek imam. Neoštećen, krasi jednu plastičnu glavu koja je napravljena da na njoj stoji perika od kose. U salonu ona sada izgleda kao komad nekog “op-arta” koji hotimice razbija težinu tamnog pokućstva, knjiga i tepiha.

Tih dalekih dana, kada bih u tim šeširima prolazila ulicama našega grada, djeca su za mnom vikala: “Vid’ gospoje, vid’ šešira!” Bilo mi je neugodno, skinula sam ih i nikada ih više nisam nosila. Jake sarajevske zime provela bih u maramama i kapama.

U ovom ratu, za divno čudo, počeli su se opet nositi šeširi. Masovno. I nikoga nisu začuđivali, nitko ništa za njima nije vikao. Dapače. Tako sam se, nedavno, odlučila da eto, gotovo nakon četrdeset godina, i ja ponovo kupim i nosim jedan šešir. I što se desilo? Za razliku od onog doba - žene su me počele znatiželjno, i čak nekako zavidno promatrati, a muškarci su me dočekivali sa mnogo više poštovanja nego kada sam bila gologlava. Naime, ako bih htjela negdje ući, muškarci su mi otvarali vrata, propuštali me, čula se čak i po neka ljubazna riječ. Kultura, koja se nekada u velikom gradu podrazumijevala, dogodila se sada u ovom ratnom kaosu, kada smo je najmanje očekivali.

Primjer drugi

Putovali smo nekada svijetom. Zadivljavala nas je Njemačka i njezina kultura ophođenja u dućanima: “Izvolite”, “Čime vam mogu pomoći”, “Mnogo hvala”, “Dođite opet” itd. Uspoređivali smo to s našim prodavaonicama, našim prodavačima koji međusobno razgovaraju naslonjeni na pultove i ne obaziru se na kupce koji dolaze i gledaju robu. Prodavaoci su bili nezainteresirani, jer plaće su im “tekle”, prodalo se nešto ili ne.

I, opet, u ratu, ili možda čak, eto, i pred kraj rata, kada smo to najmanje očekivali, doživjeli smo ljubazno presretanje i ispraćanje trgovačkog kadra. Kupovna moć nam je na nuli, malo se kupuje i privatni sektor je zainteresiran za ljude od kojih će njegova trgovina napredovati, proširiti se i od koje će bolje i bogatije živjeti.

A tek kavane! Kao u Europi! Sve su posljedice uzročno povezane i mi smo svjedoci toga. Civilizacija nam je dana sretnim rođenjem u velikim gradovima koji raspolažu tehničkim dostignućima koje nam olakšavaju život i čine ga ljepšim i udobnijim. Ali kultura... ona se uči, nosi se na ulice iz rodnih kuća, iz okrilja obitelji, kultura se dobija odgojem, zakonitostima rada i reda, razvijanjem unutarnjih kvaliteta čovjeka samog. I kako god Englez prepoznaje neobrazovanog Engleza kada mu pročita pismo, tako mi u ponašanju ljudi u svakodnevnom životu prepoznajemo kulturu pojedinaca, a time i kulturu naroda samog. Za kraj bih parafrazirala pjesmu Nedžada Ibrišimovića: “Vi koji prelazite Savu, Unu i Drinu, izujte obuću i operite noge, jer Bosna je ćilimom zastrta”.

Mnogi su ušli, a da to nisu učinili i naš se ćilim prlja. Svaki napor da on ostane čist, vrijedan je truda.

“Večernje novine”

XII/’95.

 

 

Nazad ]
              
blueline.gif (2576 bytes)
   Šaljite E-mail na: misho@soros.org.ba ili miso@ks.gov.ba ako imate prijedloga, komentara, a i kritika, naravno...  * Copyright © 2000. * Uređivano: 23-01-1999