U slobodnom vremenu samoća ih je opkoljavala poput zlonamjerne utvare, budući nijedna žena ili djevojka iz grada nije htjela doći u Mramor. I to sivilo, ta magla, to blato, ta hladnoća polugolih kućnih zidova, to je bilo moje prvo sretanje sa Bosnom. Zašto nisam iz nje pobjegla zauvijek? Tu su bili ljudi. Zvala sam ih “ljudi u gumenim čizmama”, budući je ovdje svaka druga obuća bila neupotrebljiva.

Prošla sam rovovima rudnika duboko pod zemljom. Vidjela sam mršave i slijepe konje koji su stajali, nekako stisnuti, uz zidove okana, onako plašljivo, sa zadrškom, kako to čine i slijepi ljudi. Vidjela sam izmučena i ocrnjela lica rudara sa njihovim lampama i korpicama za doručak. Doživjela sam pravi strašni mrak, kad više nisam vidjela u daljini tanku crtu svjetla, ulaza u glavni hodnik rudnika.

Srela sam tamo rudarskog inženjera kojem je noću, kroz prozor, upao u sobu polupijan rudar s nožem u ruci i prijetnjom zbog zakašnjele plaće iz grada, koju mnogi od njih nisu ni donijeli svojim gladnim obiteljima jer je put, od krčme do kuće, kroz blato, bio predug. Jojić je ustao, raširio pidžamu na grudima i rekao: “Udri!” Rudar se povukao. Jojić je tada imao dvadeset šest godina.

Srela sam tamo građevinskog inženjera koji je cijelu noć prestajao na betonskoj ploči silosa, koja se izlijevala od ne baš kvalitetnog materijala, a i on sam je bio početnik u svojem poslu: ako se obruši da i on ode s njom. Uvijek je zavidio liječnicima kako njihove greške zemlja krije, a oni za svoje srušene objekte idu u zatvor. Kasnije je objašnjavao: “Da sam ja otišao prije završetka ploče, svi bi radnici otišli.” Pokojni Paljaga imao je tada dvadeset šest godina. Srela sam tamo dvoje male djece, brata i sestru, kako raznose drva po kućama i tako se prehranjuju: Majku im je “satro voz” kada je nosila ručak ocu u rudnik. Hodala je po željezničkim pragovima kako bi izbjegla silno blato koje se lijepilo za gumene čizme i otežavalo korak, te nije čula vlak. Bila je gluha. Kasnije je i otac umro od tuberkuloze. I bez rata Bosna se patila.

Što da rade ljudi koji svoje mlade dane provode u takvom okruženju? Što lijepo da dožive, da osjete? Ničega nema (šta je to “kino”?) osim alkohola. Usred Mramora bila je sagrađena drvena baraka od teških crnih balvana, a pod od širokih dasaka bio je premazan katranom. Stolovi i klupe bili su također grubo otesani, a nešto malo bolje šank i iza njega polica sa flašama. Ta “kafana” bila je jedino zabavno i kulturno stjecište Mramora. Svi su tu pili: i kopači i inženjeri. Katkada je svirala neka harmonika. I plesalo se. U gumenim čizmama. Može se. Probala sam.

Tu sam vidjela rudara koji je pod alkoholom gurnuo šaku u veliku debelu čašu za pivo i snažno tresnuo njome po stolu. Čaša se razbila, a krv je počela teći iz rudareve ruke. On se smješkao kao da ga netko miluje, kao da s tom krvlju iz njega istječe neka neprobol za koju nije bilo drugog načina da se umanji. Čovjek do njega mirno mu je izlio na ruku pola flaše rakije. (Vidjeli ste, vjerojatno, ovaj prizor u filmu pokojnog režisera Saše Petrovića “Skupljači perja”, u sjajnoj interpretaciji Bekima Fehmijua.) Bio je to težak prizor. Ni tada nisam pobjegla. Činilo mi se da će moj ostanak na toj nesretnoj točki zemlje smanjiti razarajuću bol u nutrini čovjeka koji je posegao za takvim činom. No, snatrenja ne donose koristi. U jednom drugom danu jedan je rudar doteturao od svoje klupe do šanka, naslonio se na njega lijevim laktom, a desnom rukom, preko ramena konobara, pokazao visoko na polici flašu šartreza i rekao: “Daj mi ono zeleno!”, ni ne znajući kakvu to vrstu pića traži. Danas bismo ironično primijetili: Glavno da je zeleno.

Ovu sam dramu gledala i prilikom njezinog premijernog izvođenja šezdesetih godina. I tada, kao i danas, bila sam zatečena (ne sličnošću) istovjetnošću svojeg doživljaja. Taj moj doživljaj “Daj mi ono zeleno!” bio je, prilikom prvog izvođenja drame “To”, star deset godina.

Zapanjeno sam gledala u ekran. Sve je bilo isto. I kafana, i ljudi, i gumene čizme na kojima su unosili blato. Kao da sam samo čekala da glavno lice podigne ruku, pokaže na zelenu flašu i izgovori: “To”. Kada se to dogodilo, znala sam sigurno da se neki krugovi u životu spajaju mimo naše volje, bez obzira na meridijane. Nisam nikada saznala (nisam ga ni pitala) je li možda pisac drame bio u krčmi Mramora onog istog dana kada i ja, je li on uopće ikada bio u Mramoru ili se u svim kafanama, svih bosanskih rudarskih mjesta, ovakva ili slična scena ponavljala možda svakog dana.

A pokojni glumac Adem Čejvan, kao da je izronio ravno iz mramorske krčme. On je zaista (ne samo poznavao) osjećao svoj narod.

Nastao je trenutačni tajac: Filipović je rekao: “Hajdemo, ostavimo čovjeka na miru”, i mi smo otišli. Čejvan se opet obratio svemiru. Što li je razmišljao u tome trenu najbolji glumac te godine u Puli? Je li ga život preplatio ili mu je ipak nešto ostao dužan? Da li se isplatilo i čega smo sve dio. Je li među zviježđem tražio neki svoj nedohvaćeni krug ili je možda vidio ostatak svojeg, ne baš tako sretnog i kratkog, života. Uvijek sam imala dojam da se njegova fizička snaga rastače u emotivnom dijelu njegova bića. A od toga nikakve fajde. Samo bol.

Filozofija je naučavala da od svih živih bića na zemlji jedino čovjek ima slobodnu volju, dok je teologija tumačila da Bog svakom čovjeku, pri njegovom rođenju, određuje njegov životni put. Pa gdje je tu, onda, slobodna volja? Teško je vjerovati u okrutnost Boga, kako bi on nekim ljudima i narodima odredio njihove tako teške, beznadne i užasne puteve? A kad ih već imaju, onda bi bilo bolje prikloniti se filozofima i reći da je njihova sudbina izbor njihove slobodne volje. No, je li baš i tako?

Te zime ‘84. Sarajevo je bilo najljepši grad i centar svijeta. Bila je to njegova slobodna volja, dok ovo sadašnje trogodišnje ropstvo našeg grada izražava nečiju tuđu slobodnu volju. Trpimo slobodnu volju nekog zla u kojem imamo premalo uma i previše nemoći da bismo ga mogli skinuti s vrata.

Krugovi naše povijesne gluposti i moderne nemoći sklopili su se ovdje najnesretnije i formirali omču koju oko nas steže perfidija.

Zašto smo to dozvolili, mi: Mramori, Čejvani, Isakovići, Olimpijci, Bosna!? Zar smo svi bili gluhi (a lokomotiva ide) i pomalo pijani? Jesmo li imali izbora? Imamo li ga sada, deset godina nakon Olimpijade i gotovo pedeset godina od Mramora?

Kažu: Imamo jaku armiju, diplomaciju i motiv oslobođenja. Ali to su samo tri kruga od olimpijskih pet. Nedostaju nam još dva da bismo, iz pepela, dosegli njezin sjaj.

Za sada: padaju granate i ubijaju snajperi. Nemamo novac, ni hrane. A ja sam još tu. Više ne raspravljam o slobodnoj volji: jasno mi je da je to kategorija koja pripada jačemu. Sada još samo redovito plaćam svoju grobnu parcelu na Barama. Tko zna hoće li uopće postojati mogućnost da u nju budem i položena.