Sticajem okolnosti dobila sam priliku da dobro razmotrim tekstove ove knjige prije nego su tiskani i objavljeni. Doduše, pojedini doživljaji, misli i osjećanja, koji su im izvorište, bili su mi poznati iz usmene riječi autorice, a potom sam neke od tekstova čitala i u novinama i časopisima. Međutim, cjelina je bila preda mnom tek kad sam prihvatila da tekstove pogledam kao lektor.

Moram odmah kazati da lektoriranje umjetničkih tekstova, pa i publicističkih, posebno kada je u pitanju autor takve rječitosti, znanja i istančanog jezičnog osjećanja kakve posjeduje gospođa Pavišić-Filipović, smatram ne samo složenim, nezahvalnim nego i nesvrsishodnim. Naime, kada je pred nama književnik, umjetnik koji gradi svoja djela riječima, lektor se osjeća suvišnim. Ako ima pred sobom samo pravopisne propise, odnosno ako ima u vidu samo ono što stoji u jezičnim priručnicima, često se nalazi u opasnosti da naudi tekstu, da utiša njegove glasove, izblijedi boju i promijeni miris. S druge strane, norma jednog jezika je ono na šta se mora oslanjati. I, evo nas kod ključnog problema pred kojim sam se našla – norma jednog jezika.

Autorica je Hrvatica, njen jezik je hrvatski. Pa ipak, smiju li se misli i osjećanja gospođe Pavišić-Filipović, pretopljeni u riječ, sabiti i ograničiti onim što je norma suvremenog hrvatskog standardnog jezika? Naime, u njenom jeziku ima puno više od toga. Ne bih htjela da me se pogrešno shvati i pomisli da želim reći da hrvatski književni jezik ne pruža, i sam po sebi, bogate mogućnosti, ali nisu u potpunosti odgovarajuće svijetu o kome autorica piše.

Kao što ni njeni pogledi nisu jednostrani, kao što naš život rijetko promatra samo iz kuta jednog naroda, kao što je u njenim stavovima širina, tolerantnost, bogatstvo, raznolikost – tako i u jeziku nalazimo i one boje, mirise i okuse koji nisu tipični za goli, hladni, škrti, standardni jezik, već odražavaju duh sredine koja pulsira pred nama, živa. A ta sredina je Bosna.

Jezik Hrvatice koja živi u Bosni nije i ne može biti jednak jeziku Hrvatice u Hrvatskoj. Ne može biti jednak onda ako ona želi da njen jezik odrazi svojstvenost kraja u kome živi, da njen jezik bude živ. Zato su tu i bosanska kafana, i sarajevske bašte, i ćuprija, i hadžiluk, i ahiret, i mangup, i dimije, i nanule, i dever (predeverati), i beternost (beterniji). I, da ne nabrajamo. Preda mnom su otvoreni brojni hrvatski rječnici. Tih riječi, naravno, nema. No, tko bi se smio drznuti i ukrasti ih iz jezika gospođe Pavišić-Filipović?