Make your own free website on Tripod.com

  Refresh - F5! blueline.gif (2576 bytes)

O KNJIZI...

OCJENE RECENZENATA

Eleonora

Ona nije Kasandra Kriste Wulf, koja u prije nekoliko vijekova, postajući svjesno žrtvom rata poručuje voljenom čovjeku: “Ovaj bol koji osjećam neka nas podsjeća na nas. Po njemu ćemo se jednom, ako tako nešto postoji, prepoznati”.

Bol koju prepoznajemo kod Eleonore Pavišić-Filipović gotovo nikad neće biti jauk iako je rat omeđio njen život, i koja zapisuje “od bola nikakvih odbrambenih mehanizama”. Njen bol je negdje zatomljen, najčešće pred nadolazećim zlom pretočen u slutnju i sjećanje. Ona je djevojčica čiji odrasli nisu nakon drugog svjetskog rata stizali na bijelim konjima. Ona pripada okruženju pobijeđenih, a pobijeđene “nikada ne broje”. Izuzetno osjetljiva, radoznala djevojčica Eleonora će ono neizgovoreno starijih upijati i pamtiti kako bi jednog dana jednostavno moralo iz nje “na papir”. Sjećam se kako sam se nekako intimno vezala za jedan od njenih prvih tekstova objavljen u “Nedjelji” u kojoj sam radila. Bio je to tekst, uvršten i u ovu knjigu “Kamen na cesti – Šta je bilo sa kontesom Nerom”. Od tada sam, baš kao i u ovom rukopisu, uvijek tražila Elino sjećanje. Ona će i sama na početku jednog teksta reći da namjerno počinje sa sjećam se, bez kompleksa da je sjećanje neka manje vrijedna kategorija. Naprotiv. Priznaće, bez imalo ograda, i da je cijeli svoj vijek provela na dva kolosijeka, radeći u kancelariji (činovnik, što ona zapravo po svom habitusu nikada ne može biti) i potajno pišući i “ponešto objavljujući u sredini u kojoj nikome nikada nisam bila potrebna”.

Ono što Eleonoru čini drugačijom (čak već i kad izgovarate njeno lijepo ime) od te sredine jeste upravo njeno porijeklo, njen dolazak iz Zagreba u Bosnu nekih davnih poratnih godina. Došla je sa nekim svojim manirima, (šeširima koji su bili čak smiješni, i koje će moći ponovo nositi, kojeg li apsurda, u vrijeme ovog rata). Urođena potreba za elegancijom u vremenu gumenih čizama, prezuvanja opanaka u prve Batine cipele, zajedničkih stanova u vrijeme partizanije (koje je “kao ostatke buržoaskog sistema” demolirala i etažna grijanja u velikim muslimanskim i jevrejskim stanovima Sarajeva) činila je ovu ženu posebnom, bez da je sama to potencirala.

Eleonora je bila osobita i to je ostala. Bez imalo lažne patetike zavoljela je Bosnu i Sarajevo, možda prije ljude ovog podneblja, štiteći u njima ono najintimnije: svoju ljubav i svoj život sa filmskim rediteljom Vlatkom Filipovićem. Imaće, iako je već baka, “hrabrosti” da mu napiše ljubavno pismo u kome otkriva šta su joj značile čak i neke sitnice njihovog stana. Šta joj je značio pogled s balkona (kako se knjiga možda ne baš najsrećnije i zove), Miljacka i park u kojm je uvijek fascinirana upravo onima koji se u njemu ljube.Čak i u vrijeme granatiranja grada! Rijetki su, ali biserni njeni ukloni, upravo vezani za Latinsku ćupriju (most Gavrila Principa i njegove stope). Ili, u Sarajevu danas žive promašeni ljudi – promašio ih metak!

Ono što čini specifičnim njene tekstove koje je najtačnije okvalificirati kao kolumne (i koja ona posljednju deceniju ispisuje na stranicama “Nedjelje”, “Oslobođenja”, “Hrvatske danas”, “Obzora”, “Herceg-Bosne”, “Hrvatske riječi”, “Večernjih novina”, “Naših dana”, “Svjetla riječi”, “Odjeka”… (“U Sarajevu ćete objaviti tekst koji nećete moći ni u Beogradu ni u Zagrebu”), jest upravo spoj sjećanja i aktuelnog trenutka zbog koga i nastaje tekst, kojeg ona danas objavljuje u knjizi, bez naknadnog “interveniranja”, ne odričući se nijednog osjećanja, stava, odnosa, nijednog imena (a vrata njihovog stana bila su uvijek otvorena za mnoge pisce, slikare, glumce, filmske radnike… i neki od njih su se u ovom ratu našli “na drugoj strani”). Kad se “sve sabere i oduzme”, njena prije emocija nego racio otkrivaju istine. Pa i onu: Brat ti je meta!…

 Nada Salom

Pogled s balkona

Eleonora Pavišić–Filipović nije običan znalac i korisnik lijepe riječi i kroničar-novinar. Ona je, zapravo, kroničar Sarajeva i svega što ova riječ, krajem dvadesetog stoljeća, u sebi nosi i, dakako, znači.

Eleonora Pavišić-Filipović je zadnjih desetak godina pomno bilježila (i objavljivala u dodacima “Oslobođenja”, “Nedjelji” i “Kunu”, “Hrvatskoj danas”, reviji za kulturu “Odjek”, “Obzoru”, “Herceg-Bosni”, “Hrvatskoj riječi”, dnevnim novinama “Večernje novine”, ratnom mjesečnom magazinu “Naši dani” i katoličkom listu “Svjetlo riječi”) isključivo po osjećanju osobne sklonosti – dakle: po afinitetu – i unutarnjoj potrebi istinskog kroničara svog, odnosno našeg vremena i prostora.

Tekstove, odnosno teme, gospođe Eleonore Pavišić-Filipović nisu, znači, redakcije i glavni i odgovorni urednici naručivali, oni su ih očekivali a potom uvrštavali u svoje novine, listove i časopise.

Pred nama se, dakle, nalaze novinski napisi, koji – poredani logičkim (i vremenskim) slijedom – čine čvrstu i organiziranu cjelinu. Eleonora Pavišić-Filipović, nošena osjećanjem osobne odgovornosti, zna “pronaći” i “izabrati” temu. Jednom je to, na primjer, homage Mehi Sefiću, istinskom boemu i zaljubljeniku Mostara i Hercegovine, drugi put oda Sarajevu zbog jutelovskog oreola, treći put traktat o višestranačkim (i nekada jednostranačkim) izborima, četvrti put su Eleonorine “iskrice” o stotoj obljetnici rođenja velikog pjesnika Tina Ujevića… i tako redom… o svijećama u mraku (Za kim zvono zvoni)… ustrojstvu države SHS, kasnije Juge (tko je što unio u njene granice)… dvojici predratnih prijatelja (jedan se križao, drugi krstio), Latinskoj ćupriji, Bihaću, Hirošimi naše (moje) ljubavi, Srebrenici, umjetnicima – beskućnicima Sarajeva (Afanu Ramiću i Draganu Jovičiću), ateljejima slikara koji već odavno nisu u Sarajevu (Ćoroviću, Mujezinoviću, Berberu, Zecu, Aleksiću, Unkoviću, Nadi Pivac) i mnogim drugim temama glavnog grada Bosne i Hercegovine u vremenu kad se ginulo, gladovalo, noću sahranjivalo, smrzavalo, bilo mjesecima bez vode, struje, ogrijeva, telefona, duhana, flastera.

Rukopis Eleonore Pavišić-Filipović, “Pogled s balkona”, uzorno je štivo jedne visoko moralne intelektualke druge polovice dvadesetog stoljeća, Sarajke po osjećanju i uvjerenju, Hrvatice po nacionalnom opredjeljenju i profesionalke po načinu življenja…

 

Radovan Marušić

 

Nazad ]
              
blueline.gif (2576 bytes)
   Šaljite E-mail na: misho@soros.org.ba ili miso@ks.gov.ba ako imate prijedloga, komentara, a i kritika, naravno...  * Copyright © 2000. * Uređivano: 23-01-1999